Stravičan genocid crkve i države nad Bogumilima u Srbiji

Sa vladavinom Stefana Nemanje je nastala prva srpska država u srednjem veku – i započeto je proganjanje Bogumila. Pri tom su Nemanjići bili od početka pokretačka snaga kampanje proterivanja. Povezani sa ponovo ojačanom Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su nemilosrdnom odlučnošću trebili svoje podanike bogumilske vere – protiv svih društvenih otpora iz čisto političke računice.

“Njihovom učitelju je odsekao jezik ... “

Genocid nad Bogumilima u Srbiji je počeo krajem 12. veka. Istoričar Mandić objašnjava pomoću savremene Nemanjine biografije: „Veliki župan Nemanja, kada je … osamostalio Rašku, stao je progoniti Bogumile iz svoje države. On ih je smatrao ‘krivovjercima’, pristašama ‘mrske i neprijatne vere’.“ 1

Pred kraj 1170.-ih godina, je Stefan Nemanja je uslišio poziv pape za proterivanje Bogumila. Sazvao je sabor – skupštinu crkve i države Кraljevine Srbije – sa ciljem da se organizuje uništenje Bogumila. Ali na toj skupštini se međutim pokazalo da su Bogumili među srpskim plemićima imali brojne pristalice, koje su se usprotivile njegovim namerama i napustile skupštinu. 2

Nemanjin skup protiv Bogumila u Raškoj. Freska iz crkve Svetog Ahilija u Arilju, oko 1290. godine. Veliki župan Stefan Nemanja, koji predsedava skupom, naslikan je na sredini kompozicije. Sa njegove leve i desne strane se nalaze crkveni velikodostojnici. Levo dole se mogu naći predstavnici pravoslavnog sveštenstva – prepoznatljivi po oreolu, simbolu svetosti, oko glave. Desno dole se vide “poluvernici“ – Bogumili, koji su na skupštini osuđeni kao jeretici.
Nemanjin skup protiv Bogumila u Raškoj. Freska iz crkve Svetog Ahilija u Arilju, oko 1290. godine. Veliki župan Stefan Nemanja, koji predsedava skupom, naslikan je na sredini kompozicije. Sa njegove leve i desne strane se nalaze crkveni velikodostojnici. Levo dole se mogu naći predstavnici pravoslavnog sveštenstva – prepoznatljivi po oreolu, simbolu svetosti, oko glave. Desno dole se vide “poluvernici“ – Bogumili, koji su na skupštini osuđeni kao jeretici.

Jedna scena je data: „Dok je još govorio … dođe kći jednoga od velikaša njegovih pravovjernih, koja je bila udata za muža od tih krivovjernih [Bogumila] … I padnuvši k nogama svetoga [Nemanje], ispovjedi otvoreno, rekavši mu: ‘… I bila sam kod ovih prijestupnika zakona, i vidjeh, gospodine, da uistinu služe otpadniku od slave Božje, samome sotoni.'“ 3 I Stefanov brat, Miroslav Nemanja, je bio oženjen sestrom bosanskog Кulina bana, odanom Bogumilima; on je u svojoj zemlji pružao utočište i podržavao ih je. 4

Mandić dalje veli: „Kako je zabilježio Stjepan Prvovenčani, sin Nemanjin, ovaj je u sporazumu s crkveno-državnim saborom bogumilske krivovjerce teško kaznio … I on obliči bezboštvo njihovo, i jedne spali, a druge kazni raznim kaznama, druge liši zemlje od države svoje, i skupivši domovo njihove i sva imanja, razdade ih prokaženim i ništim. A učitelju i načelniku njihovu odreza jezik u grlu njegovu, koje ne ispoveda Hrista Sina Božjega, a njegove nečastive knjige spali, i njega posla u izgnanstvo, zapretivši da se nikako ne ispovedi niti pominje trikleto ime.“ 5

Spaljivanje jeretika na lomači
Spaljivanje jeretika na lomači

Posle sabora je Stefan Nemanja započeo sa brutalnim uništavajućim pohodom protiv Bogumila i njihovih zaštitnika u njegovoj državi: „Uskoro je Nemanjina armija prošla Rašku tražeći bogomile ‘i nimalo ne zadocnev, posla na njih vojsku, naoružanu od slavnih svojih.’ … Ova vojna akcija se pretvorila u pravi građanski rat koji je besneo jedno vreme po Raškoj. Bogumila je bilo dosta i njihova jeres se do kraja pretvorila u bunt protiv vlasti … Moguće je da je i sam on [Nemanja] bio iznenađen tolikom snagom bogumila, verovatno nije mislio da je njihova brojnost i upornost tako velika.“ 6„I [on] sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se od tada više nije ni pominjala u njegovoj državi.“ 7

Preživeli su pobegli u izgnanstvo – u susednu Bosnu, koja je u to vreme bila država Bogumilima naklonjenog vladara Кulina bana. 8 Fajfrić objašnjava: „Iako je mnoštvo bogumila stradalo, mnoštvo ih bilo proterano, ipak Raška je ostala i dalje njihovo stecište. Njihovi ostaci su još dugo živeli u Raškoj i to tako da su se uglavnom pritajili, tako da će i naredni srpski vladari imati sa njima problema, doduše nikada više u tako izrazitoj meri kao Nemanja. Veliki deo bogumila je tada iz Raške prebegao u Bosnu i u narednim godinama tamo će biti njihov centar, a bosanski ban Kulin će imati zbog njih mnoštvo problema sa papom i Ugarskom.“ 9

Crkvena osuda i proganjanje Bogumila u Srbiji

„Uza svu strogost i nastojanje Nemanja nije uspio iz Raške potpuno iskorijeniti Bogumilstvo. Očev rad nastavio je apostolatom riječi njegov najmlađi sin, mitropolit [episkop] Sava, osnovatelj srpske narodne crkve.“ 10
Srpski pravoslavni sveci – među njima Stefan Nemanjić i njegov otac Stefan Nemanja, u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu
Srpski pravoslavni sveci – među njima Stefan Nemanjić i njegov otac Stefan Nemanja, u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu

On je postao prvi srpski arhiepiskop pošto je 1221. osnovana samostalna Srpska- pravoslavna crkva. Još iste godine je Sava sazvao sabor na kojem je prvo svog brata Stefana Nemanjića krunisao za kralja – krunom koju mu je papa poslao.

Onda je kralju, kneževima i novoizabranim episkopima održao vatreni govor o stvarnoj veri i obučio ih je o osnovnim dogmama pravoslavne vere – kojima, kao i kod katolika, pripada i oružana borba protiv jeresi.

On je od prisutnih tražio osudu i fizičko uništenje Bogumila. 11

Fajfrić opisuje perfidno postupanje arhiepiskopa Save: „A blagorodne koji su bili u jeresima koje nalažaše mnogo je molio i učio da se vrate sabornoj apostolskoj crkvi, obećavajući im počasti i darove velike, i koji bi ga poslušao bio je priman od njega s ljubavlju velikom, i primao bio od samodršca kralja, brata njegova, mnoge darove. A ko se, ne povinujući se, utvrđivaše u bogomrskim jeresima, ovoga proklevši a velikim beščašćem iz cele svoje zemlje izgonjahu …“ 12
Proterivanje jeretika u srednjem veku
Proterivanje jeretika u srednjem veku

Odluka sabora koji je vodio “Sveti Sava“ je konačno glasila:

„Nevaljali jeretici, prokleti babuni, koji se pogrešno nazivaju hrišćanima, i koji se podsmevaju našoj pravoj veri, koji precrtavaju reči iz svetih knjiga i koji se okreću bezbožnim delima i odlaze od svete pravoslavne crkve, koji se podsmevaju našem svetom raspeću i svetim ikonama i ne žele da kleknu pred njima – neka budu prokleti.“ 13

Zakon za žigosanje jeretika

Zatim je ukidanje Bogumilstva u Srbiji vekovima bio zakon – i oni koji su drugačije mislili su čak bili žigosani: „Godine 1221. … je prihvaćeno proklinjanje Bogumila u ‘Sinodiku pravoslavlja koji se čita u nedelju’. Oni se tu nazivaju ‘babunima’. Početkom 14. veka je u zakoniku cara Stefana Dušana za ‘babune’ u članu 85 utvrđeno: ‘Plemić, koji kaže nešto u korist ovog učenja, mora da plati značajnu novčanu kaznu; ali i svako iz tog naroda treba za isto delo ne samo da plati novčanu kaznu, nego i da dobije udarce.’ Član 10 je određivao kaznu za jeretička učenja uopšte: ‘Ako se među hrišćanima nalazi jedan jeretik, on treba da bude žigosan na obrazu.'“ opisuje istoričarka Papasov. 14

5. zapovest "Ne ubijaj"

Odakle je poticala ova produžena mržnja crkve i države prema miroljubivim Bogumilima? „Motive za borbu protiv Bogumila je tada trebalo tražiti manje u razlikama u veri nego u njihovoj oštroj kritici crkve i države … Crkvi su zamerali da se ona sa svojim dogmama i svojim obredima više nije zasnivala na Novom zavetu. Po njihovom mišljenju je to što je crkva dozvoljavala ratove i pri tome kršila reči ‘ne treba da ubijaš’ bilo potpuno nespojivo sa hrišćanskim zapovestima.“ 15

Uzimajući u obzirom na ratno-huškačke živote Nemanjića – vladara Srbije, i istovremeno do danas peterano slavljeno, duhovno licemerno uzdizanje baš ovih beskrupuloznih srednjovekovnih vlastodržaca kao svetlih lica Srpske pravoslavne crkve, postaje jasno zašto je takva fundamentalna kritika Bogumila bila povod za najbrutalnije proganjanje sve do genocida.

Istoričar Кempfer ilustruje tu bestidnu zloupotrebu imena Hrista, koju je Stefan Nemanja započeo: „Кao monah je nosio ime Simeon, u kultu se hagiografski pojavljuje kao harizmatični vladar, pobornik vere – u borbi protiv Bogumila – i napokon kao asketa. U čudima se dokazuje kao svetac, vidar kao i politički svetac zaštitnik zemlje. Nemanjin sin Rastko, kao Sava, glavni svetac Srpske crkve, tokom života je bio pravoslavni arhiepiskop srpske države i takođe izazivao ‘politička čuda’, pa i smrt jednog neprijateljskog vojskovođe.“ 16

Crkvena kritika Bogumila

Bogumili su takođe govorili o za narod često očiglednim i samim tim odbojnim nepravilnostima u crkvi:

„Sveštenicima i episkopima, koji bi trebalo da budu uzori hrišćanske vere, zamerali su simoniju [prodavanje crkvenih zvanja] i nemoralno vladanje. Okretali su se protiv crkvene, protiv svetovne svojine i moći, isto tako i protiv ropstva. Po bogumilskom mišljenju, čovek zavisi samo od Boga i mora sam da sledi svoju savest. To su bili razlozi zbog kojih su svetovni i crkveni vladari zajedno hteli da unište protivnika i pokušali da izbrišu uspomene na njih brisanjem sve pisane zaostavštine. Crkva je spalila sve knjige samo zato što je njihov sadržaj istih za njih bio veoma bolan; ne zbog onoga što se odstupalo od njenih dogmi, nego zbog onoga što im je bilo zajedničko. Ovo je za pravoslavce moglo da postane primamljivo.“ objašnjava Papasov. 17

Genocid nad Bogumilima kao državni razlog

Ova kritika crkve i društva od strane bogumila, povezana sa često uzornim sopstvenim vladanjem, državnoj vlasti koja se formirala davala je povod za krvavi genocid.

Istoričar Fajfrić objašnjava: „Svojim delovanjem Bogumili su rušili ono duhovno jedinstvo koje je Nemanja pokušao sa pravoslavljem da postigne. Učenje bogumila rušilo je u potpunosti ugled crkve, a znajući da je Nemanji crkva bila jedna od najjačih poluga u stvaranju srpske države, to je time posredno i država došla u pitanje. Ono što je bilo posebno opasno kod Bogumila je bilo njihovo odbijanje da učestvuju u javnom životu, propovedali su anarhiju i u svakom pogledu bili su radikalno buntovnički nastrojeni. Odbijali su da služe u vojsci i time slabili Nemanjinu ionako ne baš impresivnu vojnu moć. To je bio pokret protiv države i protiv bogatih. Međutim, ono što je Nemanju posebno zabrinulo bilo je to da pristalice Bogumila nisu bili samo siromašni, naprotiv, veliki broj njihovih pristalica bio je baš u redovima bogatih, vlastele.“ 18

Arhiepiskop Sava sa svojim bratom
Arhiepiskop Sava sa svojim bratom

Fajfrić precizno analizira postupke nesavesnog moćnog političara: „Bilo je tek tada jasno zašto se Nemanja onako krvavo obračunao sa bogumilima koji su pretili da uguše pravoslavnu crkvu. Bilo je jasno i zašto nije progonio katoličku crkvu. Nije bio razlog samo u tome što je jedan deo srpskih zemalja i stanovništva bio katoličke vere. Bitniji su bili politički razlozi. Rim je dovoljno moćan da Nemanji pravi stalne smetnje, dok se s druge strane od njega moglo izvući i koristi.“ 19

Tako se i u srednjovekovnoj Srbiji na najgrozniji način ispunjavala reč Isusa iz Nazareta, usmerena njegovim privrženicima i duhovnim pristalicama – kada su videli Bogumile.

U Jevanđelju po Jovanu se u delu „Mržnja sveta prema privrženicima“ može da pročita:

„Ako vas svet mrzi, onda znajte, da je mene već pre vas mrzeo. Кad biste vi poticali od sveta, svet bi vas kao svoje vlasništvo voleo.

Ali pošto ne potičete od sveta, nego sam vas ja izabrao iz sveta, zato vas svet mrzi. Mislite na reč koju sam vam rekao: rob nije veći od svog gospodara.

Ako su mene proganjali, proganjaće i vas; ako su se pridržavali moje reči, pridržavaće se i vaše reči.

To sve će vam učiniti u moje ime; jer oni ne poznaju tog, koji je mene poslao.“ 20

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina, Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 47
  2. vidi Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanja, Grafosrem, Šid, 1998 - s. 52 sl.
  3. Franjo Šanjek, Bosansko-Humski Krstjani u Povijesnim Vrelima (13-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003 - s. 22 sl.
  4. vidi Fajfrić - s. 49 sl. i Mandić - s. 167 sl.
  5. Mandić - s. 47
  6. Fajfrić - s. 52
  7. Mandić - s. 47
  8. vidi Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 99 i Franjo Šanjek, Bosansko Humski Krstjani, Krščanska Sadašnjost, Zagreb, 1975 - s. 56
  9. Fajfrić - s. 53
  10. Mandić - s. 47
  11. vidi Fajfrić - s. 140 sl.
  12. Fajfrić - s. 140
  13. vidi Mandić - s. 50
  14. Prevod iz: Katja Papasov, Christen oder Ketzer – die Bogomilen, Ogham, Stuttgart, 1983 - s. 141 sl.
  15. Prevod iz: Papasov - s. 142
  16. Prevod iz: Frank Kämpfer, Herrscher, Stifter, Heilige - politische Heiligenkulte bei den orthodoxen Südslaven, u: Bd. 42 (1994): Vorträge und Forschungen: Politik und Heiligenverehrung im Hochmittelalter, Heidelberg, 2014 - s. 430 - via uni-heidelberg.de
  17. Prevod iz: Papasov - s. 142 sl.
  18. Fajfrić - s. 51
  19. Fajfrić - s. 87
  20. Prevod iz: Die Bibel in der Einheitsübersetzung von 1980, Universität Innsbruck - Joh 15,18-21

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Nemanjin skup protiv Bogumila u Raškoj. Freska iz crkve Svetog Ahilija u Arilju, oko 1290. godine. Veliki župan Stefan Nemanja, koji predsedava skupom, naslikan je na sredini kompozicije. Sa njegove leve i desne strane se nalaze crkveni velikodostojnici. Levo dole se mogu naći predstavnici pravoslavnog sveštenstva – prepoznatljivi po oreolu, simbolu svetosti, oko glave. Desno dole se vide “poluvernici“ – Bogumili, koji su na skupštini osuđeni kao jeretici.: Nemanjin sabor, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Spaljivanje jeretika na lomači: Rijksmuseum, CC0, via Wikimedia Commons
  • Srpski pravoslavni sveci – među njima Stefan Nemanjić i njegov otac Stefan Nemanja, u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu: Dirgela, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Proterivanje jeretika u srednjem veku: Workshop of Master of Boucicaut, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Arhiepiskop Sava sa svojim bratom: Sveti Sava miri zavađenu braću, Public domain, via Wikipedia
Kazalo
Sebastian Hoblaj