„Antipapa“, inkvizicija i bosanski krstaški rat 1235

Nakon što je Kulin ban postavio temelje, u Bosni je započeo oporavak Bogumila. No, pape u Rimu i dalje su huškale protiv „jeretika“ na istoku, a huškale su i susedne Mađare i Hrvate. Miru u zemlji prethodila je invazija inkvizicije i krvavi bosanski krstaški rat. Ali Bogumili su, za razliku od Katara, njihove braće i sestara po veri u južnoj Francuskoj, okrutnim preokretom sudbine bili pošteđeni potpunog istrebljenja od strane katolika.

Bosna i Hum nakon Kulina bana

Vreme nakon smrti velikog Kulina bana bilo je turbulentno: „Bosanci su krenuli svojim jeretičkim putem i 1232. godine svrgnuli su s prestola svog katoličkog bana Stefana [Kulin banovog sina], a na njegovo mesto postavili bogumilskog kneza Mateja Ninoslava … Pod Ninoslavom je bogumilstvo definitivno bila državna vera.“ opisuje britanski istoričar Ransiman. 1

O susednoj Humskoj kneževini, otprilike današnjoj Hercegovini, piše: „Humska je zemlja u međuvremenu bila još bogatija i još više bogumilska. Jeretik knez Petar prisilio je Split da ga prihvati za vrhovnog gospodara od 1222. do 1225. godine. Njegov bratanac i naslednik Tolen, bio im je još više omražen, iako nije bio tako pun pobedničkog ponosa protiv Splićana. Određeno vreme morao je priznati vrhovnu vlast najpre srpskog a potom i ugarskog kralja, vladajući od tada defakto samostalno. I on je davao prednost Bogumilima.“ 2

"Antipapa" Bogumila u Bosni?

U rimsku kuriju 1224. godine stižu vesti o vlastitom bogumilskom „papi“ u Bosni: „Papinski legat u Francuskoj, Konrad od Porta, izvestio je… da su krivoverci imali svog papu: ‘Ovaj podli čovek … kojeg jeretički Albigenzi [Katari] nazivaju svojim papom, a koji s ugarskim narodom boravi na području Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Krivoverni albigenzi hrle k njemu kako bi ih mogao savetovati o njihovim brigama.’ Može se raditi samo o Bosni, koja je u prvoj polovini 13. veka bila središte bogumilskog pokreta za celu južnu Evropu.“ piše bugarska istoričarka Papasov. 3
Katolička propaganda protiv "jeretika" u srednjem veku − ovde protiv lolarda, koji su zagovarali crkvene reforme u 14. veku
Katolička propaganda protiv "jeretika" u srednjem veku − ovde protiv lolarda, koji su zagovarali crkvene reforme u 14. veku

Izveštaj legata o bogumilskom „protupapi“ dalje kaže: „Sve do agenske biskupije … [on] proširio je svoj glas po nekom čoveku … koji se zove Bartol iz Carcassonne, koji … delujući u njegovo ime, nudi tim zavedenim krajevima obilje … postavlja nove biskupe i trudi se oko podizanja verolomnih crkava.“ 4 Preko talijanske Lombardije, koja je činila „okosnicu katarske misije od Balkana prema Langokdu“ 5, tako su izaslanici bosanskih Bogumila stigli sve do južne Francuske.

Vrlo je verovatno da su se glasine kurije odnosile na bosanskog deda, tj. starješinu, duhovnog poglavara − Bogumila, koji su neko vreme imali sedište u srednjoj Bosni. A ded je za života preuzeo svoj duhovni zadatak i smatran je nositeljem „čistog apostolskog učenja“, u sledbeništvu svetog Petra. 6

Bogumili i Katari ustali su protiv Rimokatoličke crkve jasnim rečima, kao na primer u njihovom spisu „Rehabilitacija Crkve Božje“ iz 1250. godine, u 10. poglavlju: „Sve … Hristove reči su u suprotnosti sa zlom Rimskom crkvom. Jer ona nije progonjena zbog dobrote i pravde u sebi, nego naprotiv, progoni i ubija sve koji ćutke ne prihvataju njene grehe i dela. Ona ne beži iz grada u grad, nego vlada gradovima, mestima i pokrajinama, i nalazi se u raskoši i sjaju na ovom svetu; nje se boje kraljevi i carevi … I štaviše, ona progoni i ubija Svetu crkvu Hristovu, koja u sebi nosi svu strpljivost ovaca a ne opire se vuku. Stoga sveti Pavle kaže: ‘Zbog tebe nas ubijaju svaki dan. Smatraju nas ovcama koje treba zaklati’ … Ipak Rimska crkva dalje kaže: ‘Ne progonimo jeretike zbog njihovih dobrih dela, nego zbog njihove vere − jer odbijaju prihvatiti našu veru’.“ 7

Brutalna inkvizicija dominikanaca

Rim je reagovao na sve veći međunarodni uticaj Bogumila: „U pismu pape Grgura IX, katoličkom nadbiskupu od Kaloče [u Mađarskoj] bosanski biskup optužen je za jeres. Za biskupovog brata se kaže da je ‘jerezijarh’, tj. bogumilski biskup. Papinski legat Jakov Pekorarije koji je poslat u Bosnu potvrđuje: Biskup, ban Ninoslav i svi velikaši postali su jeretici [Bogumili].“ 8

Sada je Katolička crkva promenila svoj pristup u Bosni: „U svom nastojanju za proširenjem kurijina utjecaja [Papa] Grgur IX. se mogao poslužiti i borbenim redom dominikanaca, koji je rođen u najžešćoj borbi s protivnicima crkve i koji je već na Zapadu dovoljno pokazao da je toj borbi i dorastao. Od 1220-ih godina dalje dominikanci osnivaju svoje samostane po Ugarskoj i Hrvatskoj, a u Bosni će se pojaviti 1233., u isto vrijeme kad im se dužnost inkvizicije povjerava također u cijeloj crkvi.“ kaže hrvatski istoričar Šidak. 9

Britanski istoričar Lambert objašnjava kako je nastala inkvizicija: „Međutim, bitna inovacija [u progonu jeretika] došla je pod Grgurom IX. Nakon što je isprobao različite metode i otkrio da su biskupske istrage o jereticima bile neadekvatne, pribegao je posebnim agentima kojima je papinstvo dalo ovlašćenje da otkriju jeretike. Godine 1233/34. preduzeo je korake, nakon čega je u Langdoku postavljen stožer opunomoćenika ove vrste. Pokazali su se toliko učinkovitijim od biskupa da je njihova inkvizicija postala uobičajeno sredstvo za istrebljenje jeretika …“ 10 I kao u Langdoku protiv katara, papa Grgur IX je i u Bosnu postavio svoje „islednike“.

Bula pape Grgura IX.
Bula pape Grgura IX.
„Tako je rođena papinska inkvizicija srednjeg veka. Bila je to ključna mera potrebna za sprovođenje svih postojećih zakona protiv jeresi. Tako imenovani predstavnici nadoknadili su neuspeh biskupa jer su bili imenovani samo sa ciljem rušenja krivoverja i nisu ih ometale druge dužnosti… Dominikanci su najčešće imenovani na tu dužnost, u skladu sa svojim pravilima reda: u njihov zadatak je uneta odanost ljudi pod zavetom, koji su pripadali pomno uvežbanom redu koji je imao poseban poziv za borbu protiv krivoverja.“ piše dalje Lambert. 11
Portret sv. Dominika, s raspelom i psom s bakljom − referenca na lomaču inkvizicije
Portret sv. Dominika, s raspelom i psom s bakljom − referenca na lomaču inkvizicije

Utemeljitelj dominikanaca – do danas „sveti“ Dominik − već je katarima nepogrešivo jasno obznanio svoj genocidni stav i pretočio ga u najbrutalnija dela u južnoj Francuskoj: 

„Gde blagoslov ne pomaže, pomaže štap. Podstaknućemo knezove i prelate protiv vas, a oni će sazvati nacije i narode i veliki broj će poginuti od mača… Tako će pobediti nasilje tamo gde je blagost izneverila.“ 12

Rimska crkva je oslobodila ovu fanatičnu, arhikatoličku pošast Zapada i protiv bogumila u Bosni. U južnoj Francuskoj, na primer, „posvećenost“ inkvizitora stvarima Rima rezultirala je desetinama hiljada mrtvih među hrišćanskim stanovništvom – Katari su tamo izbrisani u roku od nekoliko decenija.

Bosanski istoričar Jalimam objašnjava: „Treba spomenuti i to da je uključenje dominikanaca u vjerske prilike u srednjovjekovni Bosni rezultat određenih uspjeha koje su postigli u sličnim akcijama u borbi protiv albigenza u južnoj Francuskoj a takođe i njihov dosta širok spektar borbe.“ 13

Katolička crkva u Bosni sada je stavljena u ruke dominikancima a s njima su u zemlju došli i strani biskupi. 14 „Jedan broj vjernika … prihvatio [je] dominikance i zbog njihova porijekla, kao što se pripisuje saskim rudarima koji su prihvatili fratre njemačkog proijekla.“ piše Jalimam. 15 Ali generalno je red razljutio narod: „Zasigurno se, međutim, zna da su dominikanci u svom inkvizitorskom poslu u Bosni pokazali … dosta surovosti, što je svakako moralo izazivati nove sukobe.“ 16

Bez ikakve veze s narodom, koji im je uglavnom bio stran, a u skladu s novim papinskim ovlašćenjima dominikanskog reda, počeli su primenjivati punu tvrdoću inkvizicije u svojoj novoj biskupiji – sve do lomača. 17 Nisu prezali ni pred plemstvom zemlje: papa Grgur IX izdao je uputstvo da u zamenu za novac za gradnju crkve „vrate sina bosanskog velikaša Prijezde, što su ga držali pečujski dominikanci kao taoca jer je ustanovljeno da mu je otac ostao vjeran katoličkoj vjeri.“ 18

Takve i slične nečovečne prakse nisu ostale bez učinka: „Postiglo se da se ban Ninoslav, biskup i neki velikaši vrate u krilo Katoličke crkve. Mere koje je Ninoslav tada pokrenuo protiv pripadnika Crkve bosanskih Bogumila stvorile su snažan pokret protiv njega. Samo godinu dana kasnije, do pape je stigla vest da se ban vratio krivoverju.“ piše Papasov. 19

Katolička mržnja prema veri

Savremeni katolički pamflet pod naslovom „Spor između rimokatolika i bosanskog patarena“ pruža dobro razumevanje verske mržnje prema Bogumilima koju je raspirivala Rimska crkva. U poglavlju „O progonu“ između ostalog stoji:

„Bogumil: Krist kaže u Matejevu evanđelju 5:10: ‘Blaženi koji trpe progonstvo’, a u drugoj poslanici Timoteju: ‘Svi koji hoće da pobožno žive u Kristu, trpe progonstvo’, i Galaćanima 4:29: ‘I kao što je onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada.’ …

Rimokatolik: Tako i mi vas progonimo, jer uništavate vjeru …

Bogumil: U Ivana 15:20 stoji: ‘Ako su mene progonili, i vas će progoniti.’

Rimokatolik: Vi uzimate iz Svetog pisma ono što na vas ne spada, a propuštate što vas se tiče … Mi, dakle, koji smo Krista prihvatili, ne progonimo vas zbog vaše pravednosti nego zbog vaše nepravednosti, kao što su Krist s apostolima i proroci progonili zlo i zle … O tome govori prorok u Psalmima …“ 20

Sledeći stihovi 37−43 iz psalma 17 razborito su uklonjeni iz današnjeg standardnog prevoda Biblije zbog njihovog brutalnog jezika. Oni su očito bili genocidni poklič za sve fanatične katoličke krstaše tog vremena:

„Progoniću svoje neprijatelje, stići ih i neću se vratiti dok ne budu uništeni. Slomiću ih i neće moći stajati: pašće mi pod noge. I opasao si me snagom u borbi i podredio mi one koji su se digli protiv mene… Oni su vapili Gospodinu, ali nije bilo nikoga da ih spasi: On ih nije uslišio.“ 21

Polemika koju je napisalo katoličko sveštenstvo dalje kaže:

„Bogumil: ‘Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! A ja vam kažem, svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu’, piše u Mateju 5:21-22.

Rimokatolik: … Ali ti koji ne shvaćas Sveto pismo, pripazi: nije ono rečeno o tjelesnim nego u duhovnim neprijateljima među kojima ste i vi, pa vas moramo mrziti, kao što se govori u Psalmima 118:113: ‘Mrzim nepravedne, a ljubim tvoj zakon.’

Bogumil: Ivan u svojoj poslanici, glava 3, 15 veli: ‘Tko god mrzi brata svoga, ubojica je …’

Rimokatolik: Nismo braća kad nemamo zajedničkog Oca. Mi imamo nebeskog Oca, čiji smo posjed jer nas je učinio i stvorio … Tog blagoslovljenog Oca vi niječete govoreći da vas je đavao stvorio. Moramo vas dakle mrziti kao što naš Otac mrzi i spaljuje đavla.“ 22

Možemo zamisliti kakav su učinak takve propovedi sveštenika imale na plemstvo i obične ljude. Besramna zloupotreba Hristovog imena i iskrivljavanje hrišćanske poruke mira pripremili su duhovno plodno tlo za dehumanizaciju „bosanskih jeretika“ i bratoubojstva.

A katolički progon jeretika nije se zaustavio ni pred vlastitim redovima u Bosni: „Do 1232. godine optužbe za jeres odnosile su se samo na Bosnu generalno. Međutim, 5. maja iste godine, papa Grgur IX je sazvao istražnu komisiju koja je biskupa Bosne trebalo da optuži za jeres. Sukob tako poprima novu dimenziju − ne više bilo koji narod, već je poglavar jedne biskupije sada žigosan kao jeretik.“ objašnjava bosanski istoričar Basler. 23

Nadbiskup i herceg

„Glavni protagonist borbe protiv jeresi nije bio legat … već nadbiskup Ugrin od Kaloče.“ objašnjava mađarski istoričar Barabás. Papa Honorije III je potvrdio darove ugarskog kralja Ugrinu te ga ovlastio na dalje radnje: „Mogao je čak proglasiti i krstaški rat radi svoje borbe.“ Ugrin je stekao dvorac Požegu u Slavoniji, severno od Bosne – ali je u početku mogao malo učiniti. 24

„Osim nadbiskupa Ugrina, u bosanskim prilikama 1220-ih i 1230-ih godina bio je još jedan važan akter – sin [ugarskog] kralja Andrije II, Koloman, herceg slavonski. Može se pretpostaviti da je upravo slavonski herceg izneo optužbu za jeres u vezi sa svojim planovima u vezi s teritorijom [Bosne], a papa je kasnije odgovorio krstaškom retorikom… Prema [papi] Grguru IX Koloman bi trebalo da vodi kampanju. Herceg je čak stavljen pod papinsku zaštitu… Ugarski kralj podržao je poduhvat a važnu su ulogu u sporu imali i dominikanci regije te bosanski, pečuški i zagrebački biskupi.“ 25

"Prevrtljiv“ ban Ninoslav

Tadašnji ban bosanski Matej Ninoslav je u više navrata uspeo lavirati između Ugarske, Hrvatske i Rima pa se čak preporučio i papi kao dobar katolik: 

„Dvaput je morao lažirati svoje obraćenje – prvi put 1233, nakon što je papinski legat u Mađarskoj, kardinal Jakov iz Penestrina, obišao zemlju, potpomognut ugarskom moći i ponovno 1237, nakon dvogodišnjeg krstaškog rata pod vođstvom Kolomana, hrvatskog hercega i sina [ugarskog kralja] Andrije II. Ali u svakoj od ovih prilika − iako je tražio da dominikanski propovednici poprave njegov narod − njegova je pokora bila kratkog v.“ 26 

Čini se da mu je pre svega bila važna nezavisnost njegove bosanske države i zaštita njegovih bogumilskih podanika.

Papa poziva na juriš na Bosnu

U Bosni se sada spremala katastrofa, koja je deo niza papinskih ratnih huškača tog vremena: „U 13. veku je počelo veliko razdoblje krstaških ratova hrišćana [katolika] protiv hrišćana: protiv grčkih hrišćana 1203/1204, albigenza [i katara] 1209/1229, protiv Srba [i Bosanaca] 1227/1234, protiv seljaka Stedingera 1234 … Iza svega je stajalo papinstvo kao neumorna i neumoljiva ratnohuškačka sila, kao sila koja je intenzivno podržavala sve te ratove i, na kraju, ali ne i najmanje važno, odlučno ih finansirala.“ piše nemački istoričar Dešner. 27

Već 1215. godine, Četvrti lateranski sabor pobrinuo se za spas duša krstaša: „Katolici koji uzmu krst i naoružaju se za borbu za progon jeretika, uživaće iste oproste i zaštitu istog svetog privilegija kao što je odobreno onima koji su krenuli pomoći Svetoj zemlji.“ 28 Ugarsko i hrvatsko plemstvo stoga su mogli biti sigurni u papin oprost za sve ratne zločine počinjene u krstaškom ratu protiv Bosne.

Godine 1234. papa Grgur IX je odlučio da konačno uništi omražene jeretike na Istoku: „Dne 14. listopada upućen je poziv hercugu Kolomanu da odlučno pobija heretike u Bosni i pruži tako primjer drugima da se i oni spremno prihvate toga posla.“ dodaje Šidak. 29

Ali očito istrebljenje Bogumila nije išlo dovoljno brzo za papu. Stoga je nastojao da nagovori knezove da brže iskorene „jeres“ dodelom zemalja. Tako je potpisao darovnicu hercegu Kolomanu, kojom mu je dodelio celu Bosnu. Herceg je rado prihvatio dar – i zapravo se s još više energije posvetio ratnom pohodu na susednu državu. 30

Bosanski krstaški rat 1235−1241

Sledećih godina, ono za čim su pape čeznule i željno podsticale nekoliko decenija, uključujući i jeretike u Bosni, krvavo je sprovedeno u delo: genocid, zamaskiran kao sveti poduhvat uz najgrublju zloupotrebu imena Hristova. Slično kao u „svetom ratu“ protiv katara u južnoj Francuskoj, katolički teror iz susednih kneževina sada je zahvatio i narod u Bosni. Krstaši su masovno napadali Bosnu i masakrirali stanovništvo, ubijajući Bogumile ili ih odvodeći u ropstvo.

Poznati američki istoričar Fine opisuje tok borbi: „[Vojna] kampanja aktivno se sprovodila između 1235. i 1241. godine. Nema dokaza da su ugarske trupe dospele na tlo bosanskog Banata pre 1238. godine; za Slavoniju i razne delove šire Bosne između Save i severnih granica Banata govorilo se da su ih nastanjivali mnogi jeretici. I verovatno su krstaši prvo morali pokoriti ove krajeve pre nego što su stigli do bosanskog Banata. Severnjaci su se verovatno odupirali, a kako je njihovaa teritorij bila brdoviat, napredovanje krstaša zacelo je bilo sporo.“ 31

Zapovednik Koloman postupno je zauzeo Bosnu i tamo strahovito besneo: „U osvojenim krajevima herceg Koloman morao je zavesti strahovladu i dao je po svojim službenicima spaliti na lomači veliki broj bosanskih krstjana, koji se nijesu htjeli obratiti. Bosanski biskup Ivan [Johann von Wildeshausen], koji je u jeseni 1234. godine s velikim oduševljenjem propovijedao križarsku vojnu i sakupljao križare za pohod na Bosnu, tokom 1235. bio se tako razočarao s postupkom križara i hercega Kolomana, da je podnio ostavku na biskupskoj službi u Bosni. U pismu, koje je upravio papi, on je naveo kao razlog, da ga ratni napori neophodno tište, i da ga boli otpor napadnutih Bošnjaka.“ schreibt der kroatische Historiker Mandić. 32

Vitezovi templari i propovednici
Vitezovi templari i propovednici

Ali ugarsko-hrvatska napadačka vojska nije posustajala i povremeno je prevladavala u nekim delovima zemlje:

„U svakom slučaju, prvo spominjanje krstaškog uspeha u državi [bana] Ninoslava datira iz 1238. godine jer to je godina kada su dominikanci, koji su bili na tragu krstaškog rata, sagradili katedralu za Bosnu u Vrhbosni, danas Sarajevo. Da su ga ovde sagradili, pokazuje da su Mađari kontrolisali Vrhbosnu; dakle, barem taj deo države zauzeo je Ninoslav …“ rekao je Fine. 33

Kako bi se finansirao krstaški rat, u Ugarskoj se „propovedao krst“, kao što je u to vreme bilo uobičajeno za pohode istrebljenja u Svetu zemlju. Papa Grgur IX je 1238. tražio od benediktinaca u Varadinu „novac koji se u Ugarskoj ubire u ime otkupa za križarski zavjet protiv heretika biskupove dijeceze. Papa se nadao da to vrelo prihoda neće tako skoro presahnuti, što se, dakako, može razumjeti samo ako se pretpostavi da se u Ugarskoj još uvijek propovedao križ protiv bosanskih heretika.“ objašnjava Šidak. 34

Nakon što su katolici u Bosni bili ojačani krstaškim ratom, dominikanski biskup Ponsa krenuo je u obnovu porušenih crkava. Šidak piše: „A vrlo je vjerojatno da se pristupilo i uvođenju desetinskog sistema … Ta se činjenica … ne može dovoljno istaći ako se želi shvatiti tok kasnijih događaja.“ Ovo značajno obavezno oporezivanje, namet u korist Katoličke crkve, do tada je u Bosni bilo potpuno nepoznato. „Uvođenje crkvene desetine nije pogađalo samo ‚krstjane’ [Bogumile], kao sve do sada spomenute promjene na crkvenom polju, nego je pogodilo materijalne interese cijele zemlje. Ako je potkraj 13. i početkom 14. stoljeća mogla voditi ogorčena borba oko desetine u Slavoniji, koja je još od kraja 11. stoljeća bila sastavni dio ugarske crkvene organizacije, onda je pogotovu dopuštena pretpostavka da je do takve borbe moglo doći u zemlji za koju je [crkvena] desetina značila jedno do tada uopće nepoznato opterećenje.“ 35

Verovatno su ovi zahtevi za crkvenu desetinu bili jedan od razloga zašto u Bosni nije bilo „grobljanskog mira“ i zašto je cela zemlja, koja nipošto nije bila sasvim bogumilska, nastavila da se diže protiv okupatora – uprkos vojnoj nadmoći Ugarske.

Srednjovekovna bitka
Srednjovekovna bitka
Hrvatski istoričar Mandić sažima događaje tih godina i navodi da je ugarski nadbiskup Ugrin „vodio krvavu križarsku vojnu u Bosni, da su se Bošnjani križarima opirali i u ratu da je poginuo veliki broj navalnika. Vojna je na koncu uspjela [Mađarima] i križari su osvojili veći dio zemlje. Da oslabe budući otpor, nadbiskup osvajač odveo je iz osvojene Bosne više tisuća krivovjeraca i razmjestio ih po dobrima kaločke nadbiskupije u južnoj Ugarskoj. Usto je o trošku nadbiskupije izgradio više utvrda i gradova u zemlji. Izgradnja ovih utvrda i gradova govori nam da su križari Bosnu držali neko vrijeme. Ali nakon koju godinu, po svoj prilici, kada se većina križara vratila svojim kućama, Bošnjaci iz neosvojenog dijela Bosne navalili su na osvojene krajeve, razrušili kaločke utvrde i križare protjerali iz Bosne.“ 36
Planinski pejzaž na jugoistoku današnje Bosne i Hercegovine
Planinski pejzaž na jugoistoku današnje Bosne i Hercegovine
Mandić opisuje i konačni neuspeh bosanskog krstaškog pohoda: „Preko zime 1239/40. Koloman se povukao s većinom križara u Slavoniju, po svoj prilici na vijest, da su Tatari provalili u Rusiju. To je iskoristio ban Ninoslav, koji je uvijek držao u svojim rukama jedan dio planinske krajeve Bosne. Do konca zime on je križarske posade izbacio iz Bosne i potpuno zavladao cijelom zemljom.“ Godine 1240. Ninoslav je sa svojim vitezovima došao u Dubrovnik i tamo, kao vladar Bosne, sklopio ugovor o „večnom miru i prijateljstvu“ s trgovačkom republikom na jadranskoj obali, koja je još od Kulina bana bila vrlo važna za bosansku trgovinu. 37

Mongolsko pustošenje Ugarske 1241

Glavni razlog slabljenja Ugarske i povlačenja ugarsko-hrvatske vojske iz Bosne bila je katastrofalna mongolska invazija 1241. koja je opustošila velike delove istočne Europe.

Nakon što su opustošile Rusiju, Ukrajinu i Poljsku, tatarske horde su se nakon bitke kod Legnice okrenule na jugoistok prema Ugarskoj. „Odlučujuća bitka između Tatara i Mađara odigrala se kod mjesta Mohi na rijeci Šajo 11. travnja 1241. godine i na bojnom polju je ostalo 56.000 mrtvih vojnika a među poginulima bila su i dva nadbiskupa, tri biskupa i mnogo drugih odličnika. Od posljedica rana zadobijenih u boju sa tatarskom vojskom umro je i herceg Koloman.“ objašnjava bosanski istoričar Jalimam. 38

Savremeni prikaz bitke kod Muhija
Savremeni prikaz bitke kod Muhija
Savremeni katolički hroničar Toma Arhiđakon slikovito opisuje jezivu bitku: „Kralj Koloman, nadbiskup Ugrin i meštar Reda vitezova templara ponašali su se kako bi pravi vojnici trebalo… Opasali su svoje oružje, formirani u tesnoj formaciji, jurišali na neprijateljske linije i neko vreme se borili s velikom hrabrošću. Ali bilo ih je znatno manje u poređenju s velikim brojem Tatara… Majstor templara je poginuo a u bici su stradali i mnogi Mađari… Cela horda Tatara opkolila je mađarski tabor u potpunosti, kao u ringu. Nategli su lukove i počeli pucati posvuda, dok su drugi kružili oko logora kako bi ga zapalili. Mađari… izgubili su svaki razum i pamet… Zaprepašćeni grozotom svoje situacije, trčali su amo-tamo kao ovce, pokušavajući da pobegne iz opkoljenja vučjih kandži … Nisu držali svoje štitove protiv navale strela i koplja, nego su im okrenuli leđa i padali, toliko ih je bilo posvuda …“
Susret mongolske i ugarske vojske na reci Sajó
Susret mongolske i ugarske vojske na reci Sajó

„Ali kada su Tatari postali svesni da je mađarska vojska u begu, ostavili su im otvorena vrata i dopustili im da pobegnu… Nakon što su videli da su njihovi neprijatelji iscrpljeni trčanjem… počeli su bacati koplja na sve strane i seći ih svojim mačevima − ne štedeći nikoga, klali su ih kao zveri… Jadno mnoštvo, onih koje tatarski mač još nije progutao, neizbežno je došlo u određeno močvarno područje. Nije im se pružila prilika da krenu drugim putem. Naterani od Tatara, gotovo svi Mađari su proterani u močvaru i bili odvučeni u vodu i blato, utopivši se gotovo do poslednjeg čoveka. Tu je poginuo slavni [nadbiskup] Ugrin… tu je sudbina pogodila mnoge prelate i mnoštvo klerika.“ 39

Mongoli su takođe napredovali kroz Slavoniju i Bosnu do jadranske obale. Između ostalog, razrušena su dva manastira dominikanaca i ubijeni neki redovnici − žrtve rata, za šta je katolička propaganda nekoliko godina kasnije optuživala Bogumile. 40

Uspon kuće Kotromanića

Bosanski krstaški rat nije doneo trajni „uspeh“ Rimu i Ugarskoj; Bosna je ostala zemlja bez rimokatoličke crkvene organizacije, zemlja slobodnih bosanskih hrišćana.

Osvrt bez iluzija na ove krvave krstaške godine nalazi se u pismu bosanskog dominikanskog biskupa Ponse papi Inoćentiju IV iz 1247. godine: On izveštava da je „crkva i biskupija bosanska potpuno pala u zabludu krivovjerne zloće, iako je [ugarski] nadbiskup [Benedikt] i dobre uspomene njegov predšasnik [Ugrin], da bi se iskorijenilo ovo zlo, osvojio veliki dio zemlje ne bez velikoga prolijevanja krvi i pogibije ljudi i troškova kaločke crkve, koja ima ondje zemaljsku vlast, odvedavši odande mnogo tisuća krivovjeraca. Ali jer utvrde i gradovi ondješnje crkve nijesu bili tako jaki, da bi se mogli braniti navalnika opsjednuća, ona se zemlje nije mogla održati u čistoći vjere.“ 41

Iako papinska stolica u Rimu nije posustajala sa svojim pozivima na krstaški rat protiv Bosne, ban Ninoslav, veliki zaštitnik Bogumila, nastavio je tamo da vlada sve do 1250. godine. Nakon njegove smrti, zemlja je bila „u stanju velikog blagostanja.“ 42 Do kraja veka uspostavljen je miran „laissez faire“ između delimično priznatih katoličkih vladara Bosne i Bogumila, koji su u to vreme bili zauzeti „da od svoje Crkve naprave državnu Crkvu za Bosnu“. 43

Mandić opisuje sledeća politička zbivanja na bosanskom dvoru: „Bana Ninoslava naslijedio je po zakonu starješinstva njegov rođak Prijezda Veliki 1253.-1287. godine. I on je bio odgojen u bogumilskoj sljedbi, ali su ga prvi dominikanski misionari obratili na katoličku vjeru 1228/29. Od tada je trajno ostao katolikom. Prvih godina nakon obraćenja … je progonio krivovjerce, ali kada je postao bosanskim banom, bio je prema njima [Bogumilima] vrlo snošljiv, kao i njegov predšasnik, znajući da uz njih pristaje većina plemstva i ostalih njegovih podanika.“ 44

Sledeći ban Bosne bio je Stefan I. Kotromanić: On je učvrstio vlast svoje vladajuće dinastije, koja je vladala zemljom do turskog osvajanja 1463. godine. Stefan I. „po običaju bosanskih vladara Kotromanića, bio veoma snošljiv prema bosanskim krstjanima i dopuštao im potpunu slobodu rada.“ 45

U tim zaštićenim okolnostima, Bogumili u Bosni su se mogli razvijati i organizovati − a Crkva bosanska je ojačala.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Prevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 106
  2. Prevod iz: Runciman - s. 106 sl.
  3. Prevod iz: Katja Papasov, Christen oder Ketzer – die Bogomilen, Ogham, Stuttgart, 1983 - s. 149
  4. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povjesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003 - s. 89
  5. Prevod iz: Gerd Schwerhoff, Die Inquisition, C.H. Beck, München, 2006 - s. 35
  6. vidi Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 243 f.
  7. Prevod iz: Walter L. Wakefield, Austin P. Evans, Heresies of the High Middle Ages, Columbia University Press, New York, 1991 - s. 605
  8. Prevod iz: Papasov - s. 147
  9. Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975 - s. 184
  10. Prevod iz: Malcolm Lambert, Ketzerei im Mittelalter, Bechtermünz, Augsburg, 2004 - s. 155
  11. Lambert - s. 155 sl.
  12. Prevod iz: Michel Rouqebert, Die Geschichte der Katharer, Reclam, Stuttgart, 2021 - s. 115
  13. Jalimam - s. 56 sl.
  14. vidi Fine - s. 145
  15. Jalimam - s. 57
  16. Mladen Ančić, Jesu li u 13. stoljeću vođene križarske vojne u Bosni, u: Na rubu zapada, Zagreb 2001 - s. 98
  17. vidi Fine - s. 145
  18. vidi Jalimam - s. 60
  19. Prevod iz: Papasov - s. 148
  20. Šanjek - s. 184 sl.
  21. Prevod iz: The Douay–Rheims Bible, Douay-Rheims 1899 American Edition (DRA) - via biblegateway.com
  22. Šanjek - s. 185. Psalam 118 takođe je skraćen u današnjem standardnom prevodu Biblije a stih 113 je uklonjen.
  23. Prevod iz: Djure Basler, Ungarn und das bosnische Bistum, u: Ungarn-Jahrbuch, Band 5, Hase & Koehler, Mainz, 1973 - s. 13
  24. Prevod iz: Gábor Barabás, Heretics, Pirates and Legates. The Bosnian Heresy, the Hungarian Kingdom, and the Popes in the Early 13th Century, u: Specimina Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis IX., Pécs, 2017 - s. 48 sl.
  25. Prevod iz: Barabás - s. 53 sl.
  26. Prevod iz: Runciman - s. 106
  27. Prevod iz: Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums, Band 7, Rowohlt, Hamburg, 2003 - s. 85
  28. Prevod iz: J. R. Grigulevič, Ketzer - Hexen - Inquisitoren, Ahriman, 1995 - s. 92
  29. Šidak - s. 189
  30. vidi Mandić - s. 189
  31. Prevod iz: John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans, University of Michigan Press, 2009 - s. 144 sl.
  32. Übersetzung aus: Mandić - S. 189
  33. Prevod iz: Fine - s. 144 sl.
  34. Šidak - s. 194
  35. Šidak - s. 195
  36. Mandić - s. 170 sl.
  37. Mandić - s. 194 sl.
  38. Salih Jalimam, Dominikanci u Bosni u srednjem vijeku, Bosanska riječ, Tuzla, 2009 - s. 73
  39. Prevod iz: Damir Karbić et al., Archdeacon Thomas of Split – History of the Bishops of Salona and Split, CEU Press, Budapest, 2006 - s. 265 sl.
  40. vidi Jalimam - s. 95
  41. Mandić - s. 169 sl.
  42. vidi Runciman - s. 106
  43. Prevod iz: Runciman - s. 109
  44. Mandić - s. 198
  45. Mandić - s. 199

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Katholische Kreuzfahrer verschleppen Bosnier: © die-bogomilen.de
  • Katolička propaganda protiv „jeretika“ u srednjem veku − ovde protiv lolarda, koji su zagovarali crkvene reforme u 14. veku: AnonymousUnknown author, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Bula pape Grgura IX.: Public Record Office of Northern Ireland, No restrictions, via Wikimedia Commons
  • Portret sv. Dominika, s raspelom i psom s bakljom − referenca na lomaču inkvizicije: Musée des Augustins, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Vitezovi templari i propovednici: Braun & Schneider, Münchener Bilderbogen 1848 bis 1898. Zur Geschichte der Kostüme, München
  • Srednjovekovna bitka: tan_tan / Shutterstock.com
  • Planinski pejzaž na jugoistoku današnje Bosne i Hercegovine: Diego Delso, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Savremeni prikaz bitke kod Muhija: unknown / (of the reproduction) Széchényi National Library, Budapest, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Susret mongolske i ugarske vojske na reci Sajó: Anonymous illumination, Public domain, via Wikimedia Commons
  • Katholische Kreuzfahrer verschleppen Bosnier: © die-bogomilen.de
Kazalo
Sebastian Hoblaj