Povelja Kulina bana, trgovački ugovor s Dubrovnikom iz 1189. godine

Dolazak Bogumila u Bosnu – „od Kulina bana i dobrih dana“

Izreka „od Kulina bana i dobrih dana – od Kulina bana i boljih dana“ popularno aludira na prvi nastanak samostalnog bosanskog kraljevstva krajem 12. veka. Uprkos brutalnoj papinskoj kampanji iskorenjivanja, Kulin ban je u to vreme pružio utočište mnogim bogumilima iz Srbije i Dalmacije. Zaštitio ih je i postavio temelje viševekovnom procvatu bogumilskih zajednica na ovim prostorima.

U Bosni – jedna od prvih bogumilskih crkava?

Hrvatski istoričar Mandić je uveren da su Bogumili u Bosni osnovani vrlo rano: „Ugled koji je imala Crkva bosanskih krstjana na zapadu [među Katarima u Italiji i Francuskoj] govori nam da se bogumilski pokret rano raširio u Bosni i da je vjerojatno, da je bosanska Crkva morala biti osnovana već za života samoga Bogomila i njegovih bližih učenika.“ 1

Gotovo da nema pouzdanih svedočanstva o Bogumilima u Bosni u 11. veku. Međutim, „Fragment Batalova“ donosi popis imena dedova – starešina Bogumila – od nastanka prvih zajednica u Bosni: Eremis, Azarija, Kuk’leč, Ivan, Godin, Tišemir, Didodrag, Bučin, Krač, Bratič , Budislav, Dragoš, Dragič, Lubin, Dražeta, Tomiš … 2

Dominikanac Anselm Aleksandrijski ovako objašnjava poreklo Bogumila u Bosni: „Neki iz Slavonije, naime iz zemlje, koja se zove Bosna, išli su u Bizant radi trgovine; vrativši se u svoju zemlju, propovijedali su, a kada su se umnožili, postavili su biskupa, koji se zove biskup Slavonije ili Bosne.“ 3

Tek od 12. stoljeća povijesni izvori o Bosni uopće, a posebno o Bogumilima, postaju brojniji.

Politička situacija u Bosni u 12. veku

Ranu istoriju Kneževine Bosne još je određivala vizantska politika moći i bila je usko povezana sa Srbijom: „Oko 1150. godine … Stefan Nemanja je osigurao Humsku kneževinu. Godine 1168. s blagoslovom Manuela [Komnena, cara Vizanta], Stefan je uzdignut na srpski presto a Hum je pripao njegovom bratu Miroslavu. Otprilike u isto vreme, pod Manuelovom vlašću, na bosanski presto popeo se neki Kulin da bi tamo vladao kao samostalni ban nakon Manuelove smrti 1180. godine.“ 4
Kulin ban, prvi istorijski priznat vladar Bosne
Kulin ban, prvi istorijski priznat vladar Bosne

„Kulin ban nije prvi poznati vladar Bosne, ali je prvi istorijski priznat vladar. Njegova vladavina poklopila se s promenom Balkana nakon propasti Vizantijskog carstva …

Kulin ban se prvi put pojavljuje u istorijskim izvorima 1180. godine, kada je legat koji je delovao u Dalmaciji sugerisao ’velikom banu bosanskom’ da poklonima iskaže svoju vernost papi.“ 5

Bosanski istoričar Babić dodaje: Ovaj papinski izaslanik je Teobald tražio od Kulina bana da u znak poštovanja, između ostalog, „papi pošalje“ i dva roba. 6

„Oslobođen veza s Vizantom, Kulin je, čini se, ušao u zajednicu zapadnih carstava, odnosno u sferu uticaja Ugarske pa je 1183. godine, ako se oskudni izvori ispravno tumače, preduzeo vojni pohod na vizantsko područje zajedno s Mađarima i Srbima …“ 7

Kralj Miroslav i Kulin ban

Vladajuće porodice Srbije i Bosne su bile u to vreme povezane čak i brakom. O bratu prvog srpskog kralja Stefana Nemanje poznato je sledeće: „Miroslav se oženio Kulinovom sestrom a dva šogora započeli su politiku koja je donela velike nevolje vlastima Pravoslavne i Katoličke crkve. Oba vladara su imala slične verske probleme. Njihovi podanici su bili i katolici i pravoslavci … Nacionalističkom monarhu su obe crkve bile suspektne. Podupiranje rastuće jeresi, Kulinu se činilo najboljim rešenjem za njegove probleme a Miroslav je, iako prilično mlako, sledio njegov primer.
Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. veka, s Humom – "Humskom zemljom" – u sredini i susednom Zetskom kneževinom dole desno
Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. veka, s Humom – "Humskom zemljom" – u sredini i susednom Zetskom kneževinom dole desno
„Godine 1180. Miroslav je započeo svađu sa splitsko-latinskim nadbiskupom Rajnerom, crkvenim poglavarom Huma… Rajner se požalio papi Aleksandru III koji je poslao nuncija Teobalda da ga izvesti o slučaju. Teobald je Miroslava smatrao prilično tvrdoglavim i pristalicom jeretika. Stoga je naložio ekskomunikaciju princa. Miroslav je u početku ostao nedirnut papinskim spletkama protiv njega. No, s vremenom je stigla rimska osveta: u martu 1198. godine Andrija II ugarski je dobio titulu kneza Dalmacije, Hrvatske i Huma. Godine 1199. Miroslav je umro a žena mu je živela u progonstvu na dvoru svoga brata [Kulina bana] u Bosni.“ 8

Dvor Kulina bana postaje bogumilski

Ransiman piše o kraljevskom dvoru Kulina bana: „Ovaj je dvor sada bio otvoreno jeretički. Rast ugarske moći, koji se poklopio s usponom Srbije, potvrdio je Kulinovu bogumilsku politiku. Bogumili, koje je Stefan Nemanja proterao, dočekani su u Bosni s dobrodošlicom a bogumilski misionari su bili snažno ohrabreni.

Kulin je čak gajio ogorčenje prema papinstvu. Godine 1191, bosanska biskupija je maknuta iz nadležnosti dubrovačkog nadbiskupa – grada s kojim je bio u odličnim odnosima zbog zajedničkih trgovačkih interesa – i stavljena pod nadzor splitske biskupije, čiji je tadašnji nadbiskup Petar Ugrin bio Mađar i agent ugarskog kralja. Čini se da je ta nepravda ispravljena 1196. godine, ali je incident izazvao nezadovoljstvo; na Kulina je dodatno uticao protumađarski stav njegove razvlašćene sestre humske princeze.

Konačno, 1199. godine ban, njegova žena, njegova sestra, još neki članovi njegove porodice i 10 000 njegovih podanika otvoreno su izjavili svoju pripadnost bogumilskoj veri.“ 9

Prihvat bogumilskih izbeglica iz Srbije i Dalmacije u Bosni

Za razliku od kraljeva Srbije i Ugarske ili katoličkih primorskih gradova Dalmacije, Kulin ban nije progonio Bogumile, kako je spomenuto, naprotiv: pružio im je utočište i zaštitu. Kada se Stefan Nemanja brutalno obračunao s Bogumilima u Srbiji, , preživeli su – uključujući i izvestan broj vlaških Bogumila – pobegli u nepristupačne planine i šume Bosne.

U međuvremenu, na hrvatskoj obali Jadrana, novoimenovani splitski katolički nadbiskup Bernard od Peruđe je preduzeo radikalnu akciju protiv Bogumila oko 1200. godine uz pomoć Ugarske: Oni su bili ekskomunicirani i proterani u velikom broju – i takođe su pronašli sigurno utočište u Bosni.

Razorna ambicija kralja Vukana

U često krvavim borbama između knezova i moćnih religija tog vremena, ambiciozni brat drugog srpskog kralja Stefana Nemanjića, odigrao je posebno zlokobnu ulogu na Balkanu: „Vukan je bio izričito nezadovoljan isključenjem iz nasleđa na presto Raške [Srbije] i smatrao je da tamo treba da vlada on a ne Stefan. Kako bi ostvario svoje ambicije i osigurao svoju nezavisnost od Stefana na vlastitom području, počeo je da traži podršku.

Vukan je pokušao da unapredi svoju stvar mešajući se u prepirku oko crkvene jurisprudencije koja se tada vodila na zapadnom Balkanu. Oko 1190. godine dubrovački nadbiskup je predsedao svim papinskim crkvama u Bosni i južnoj Dalmaciji. Splitski nadbiskup je predsedao svim crkvama srednje i severne Dalmacije. Tako su katolici Zete i Bosne bili pod Dubrovnikom a Dubrovnik je tolerisao lokalne običaje Bosne.“ 10

Vukan Nemanjić, brat drugog srpskog kralja Stefana
Vukan Nemanjić, brat drugog srpskog kralja Stefana
Potkraj 1190-ih godina Vukan preuzima vlast u Zeti i ulazi u pregovore sa Ugarskom i papinstvom. Ovaj savez mu je priuštio priznanje kao kralja. Vukan je prihvatio papinu vlast i postao katolik. Time je sebi osigurao dugoželjeno vlastito kraljevstvo – nezavisno od mrskog mu mlađeg brata Stefana. 11 Nije pak ostalo na tome.

Ubilačka intriga

Kralj Vukan – očito željan da se dodvori papi kao uzoran katolik – poslao je 1199. godine poruku u Rim, u kojoj piše: „Kad su k nama došli gospodin Ivan kapelan i gospodin Šimun, odani i povjerljivi legati Svete Katoličke i Apostolske Stolice, preko svake mjere smo se obradovali, jer kao što sunčani sjaj nagom svojih zraka obasjava, tako će vjerujemo i njihovo sveto i spasonosno propovijedanje obasjati čitavo naše kraljevstvo te zato s pravom kažemo: Obasjalo nas je mlado sunce s visine [Lk 1,78].

Doista ne želimo skrivati vašem očinstvu da se nemalo krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, naime u Bosni, očito širi u toj mjera da, zaveden zavodljivom zabludom, i sam je ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja bijaše žena preminulog Miroslava Humskog, i s mnogim rođacima, uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana. Zato ih je ozlojeđeni ugarski kralj po ovlasti od vas dobivenoj prisilio da dođu pred vas … Stoga molimo, preporučite ugarskom kralju neka ih [Bogumile] kao kukolj iz pšenice izbaci iz svoga kraljevstva [Mt. 13,24-30] iz njegovog kraljevstva.“ 12

Tako je Vukan obavestio papu da je jeres postala toliko raširena u Bosni da predstavlja ozbiljnu pretnju interesima Katoličke crkve – i zamolio ga da ovlasti ugarskog kralja Emerika da iskoreni „korov“ − Bogumile. Emerik je postao Vukanova pristalica, posebno protiv njegovog brata srpskog kralja Stefana Nemanjića. 13

Ugarska dominacija u Bosni?

Povelja Kulina bana, trgovački ugovor s Dubrovnikom iz 1189. godine
Povelja Kulina bana, trgovački ugovor s Dubrovnikom iz 1189. godine

Odnos Ugarske, Dalmacije i Bosne je u to vreme bio komplikovan:

„Ugarska je bila predvodnica grada Splita a splitski nadbiskup, iako je odgovarao direktno papi, imao je bliske veze s ugarskim kraljevskim dvorom i višim sveštenstvom.

U teoriji, Ugarska je takođe bila predvodnik države Bosne. No, Bosna pod Kulinom banom, u praktičnom smislu, razvila se u nezavisnu državu. Stoga je Ugarska tražila način da obnovi svoj autoritet u Bosni.“ 14

„Da odnosi s Ugarskom nisu značili stvarno vazalstvo, vidljivo je iz ugovora s Dubrovnikom, kojim je Kulin, kao samostalni vladar, zajamčio gradskim trgovcima bescarinsku trgovinu širom Bosne. Ovaj akt iz 1189. godine ujedno je i prvi dokument napisan na južnoslovenskom jeziku.“ 15

Stoga je verovatno da je Vukanova denuncijacija Kulina bana papi bila nagađanje da će se on okrenuti katoličkoj Ugarskoj – koja je formalno bila gospodar Bosne – kako bi silom rešio „jeretički problem“.

Papa poziva na nasilje nad Kulinom banom i genocid nad Bogumilima

Nakon što je papa Inoćentije III primio vest od Vukana, on je zapravo napisao zajedljivo, huškačko pismo ugarskom kralju Emeriku:

„Čuli smo, naime, kad je nedavno naš časni brat Bernard, splitski nadbiskup protjerao nemali broj patarena [Bogumila] iz gradova Splita i Trogira, plemeniti muž Kulin, bosanski ban, njihovoj je bezočnosti ne samo osigurao skrovište nego i pružio očitu pomoć, te izlažući njihovu zavođenju svoju zemlju i sebe samoga, častio ih kao katolike, pa i više od toga jer im je riječ kršćani dao kao vlastito ime …

Upozoravamo vaše kraljevsko visočanstvo da budete spremni na nasilje, kako i dolikuje kraljevskoj vlasti, da osvetite nepravdu učinjenu Kristu i kršćanima … Istjerat ćete ih ne samo iz svoje zemlje, nego i iz cijele Ugarske Kraljevine i trebate zaplijeniti njihovu imovinu. Uostalom, ne iskazujte nikakvu popustljivost prema spomenutom kralju, nego izvršite nad njim sudsku ovlast vlade kako bi se vratio na pravi put.

Zapovijedamo da se u područjima pod našom svjetovnom vlašću njihova dobra prodaju na dražbi, a za ostala područja zapovijedamo da svjetovni knezovi i vladari čine isto; a ako budu nemarni, zapovijedamo da ih na to prisili crkvena strogost … A onima koje duhovna moć ne može privesti k pameti, svjetovna moć neka učini svoje.“ 16

Da li zbog nemoći ili nespremnosti – ugarski kralj Emerik nije poslušao papin poziv. To je papu toliko razbesnelo da je splitskom nadbiskupu Bernardu napisao dekret u kojem piše:

„Budući da u zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenoga katarskog krivovjerja, uputili smo protiv njih apostolsko pismo našem sinu u Kristu, Emeriku, presvijetlom ugarskom kralju koji je, spomenutog Kulina o tome uvjeravajući i opominjući, naredio da ovakve ljude protjera iz cijele zemlje pod svojom vlašću i oduzme im sve što posjeduju. Ovaj je međutim, ispričavajući se, odgovorio da je vjerovao kako niso krivovjerci, nego katolici … Povjeravamo da, čim stignete u zemlju spomenutog Kulina, odmah započete pomno istraživati istinu o vjeri i načinu života, kako njega samoga tako i njegove žene te stanovnika njegove zemlje … Ako pak kod njih nađete nešto što bi upućivalo na krivovjerničku iskvarenost i protivilo se zdravom nauku … postupite prema njima, odbivši svaki priziv, prema odredbama koje smo izdali protiv krivovjeraca …“ 17

Ovom formulacijom papa Inoćentije III od kralja Emerika nije tražio ništa manje nego da konačno silom pokori bosanskog kralja ako se ne distancira od bogumilske vere. 18 To je bilo u potpunosti u skladu s tadašnjom politikom Rima: „Papinske odluke jasno su nalagale da … hrišćanski [katolički] vladari koji su susedi [jereticima] bili obavezni da se uključe u vojnu akciju protiv jeretika: takve akcije često su se odvijale kroz istoriju bez oklevanja, iako nisu uvek bile motivisane pobožnošću vladara.“ 19

Papinski dekreti pustoše zemlje i gradove

Godine 1202, katolička kampanja Rima na Balkanu poprimila je brutalne razmere – i opustošila čitave gradove i zemlje koji se nisu hteli pokoriti papi: „Dobri katolik“ kralj Vukan, uz pomoć Ugarske, napao je pravoverno u Raškoj i proterao svog brata kralja. Stefan Nemanja je nakratko svrgnut s prestola uz pomoć Ugarske. Papa je čak poslao mađarskog nadbiskupa u Srbiju da tamo ojača katoličanstvo. No katolici su, uz pomoć Bugarske, a možda i Kulina bana, nakon kratkog vremena odbijeni. 20

U međuvremenu, na primorju u Dalmaciji, 1202. godine Bogumilima prijateljski grad Zadar uništili su katolički krstaši, podstaknuti od pape i Venecije.

Na kraju se ugarski kralj Emerik osećao primoranim da preduzme oštrije mere protiv Bogumila u Bosni. Kulin ban je pak sada shvatio da bi dalji otpor protiv velike ugarske vojske bio ludost: „Pisao je Rimu tvrdeći da je bio zaveden u uverenju da su patareni [Bogumili] dobri hrišćani i ponudio da pošalje misiju patarena u Rim kako bi saznali koje su njihove pogreške. Istovremeno je zatražio papinsku misiju u Bosnu.“ 21

Bilinopoljska abjuracija

Ransiman opisuje kako je došlo do službenog kontakta između Bogumila i Rima: „Godine 1202, dubrovački nadbiskup i njegov arhiđakon Marin pratili su patarensko [bogumilsko] izaslanstvo u Rim; a nešto kasnije u Bosnu je stigla papinska misija, uključujući Bernarda – splitskog nadbiskupa – i papinskog legata Ivana de Kazamarisa.“ 22

Kulin ban je milostivo popustio i tako se 1203. godine dogodila javno odricanje od krivoverja na Bilinom polju na reci Bosni, danas u gradu Zenici severozapadno od Sarajeva: „Tu su se, na kraljevskom otoku Čepelju … pred kraljem, kaločkim [ugarskim] nadbiskupom, pečuhskim biskupom i mnogim odličnicima, u prisustvu sina Kulina bana, zaklela dvojica izaslanih starješina u ime svoje i u ime svih bosanskih krstjana, i obvezala, da će opsluživati sve … što bi rimska crkva od njih zatražila …“ opisuje Mandić. 23 Predstavnici Bogumila mogli bi biti neki od dedova koji su takođe navedeni u „Fragmentu Batalova“, spomenutom na početku. 24

Srednjovekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali reke Bosne, nedaleko od Bilinog polja
Srednjovekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali reke Bosne, nedaleko od Bilinog polja

Dokument tog vremena pod nazivom „Bilinopoljska abjuracija“ ujedno je i prvi istorijski spomenik Bogumila u Bosni, koji daje određen uvid u njihovo učenje i njihov život.

Mandić pojašnjava sadržaj dokumenta: „U Ispovijedi … izričito se ne veli, da su bosanski krstjani krivovjerci, nego samo, da se dotle nijesu pokoravali [Rimskoj] crkvi, svojoj majci, koju će ubuduće priznavati glavom svega crkvenoga jedinstva. Prvaci bosanskih krstjana ipak u uvodnim riječima Ispovijedi uvijeno, ali nedvojbeno priznaju, da su oni dotle slijedili ‘krivovjernu zloću’, kojim su izrazom onodobne katoličke crkvene vlasti označivale patarensko [bogumilsko] krivovjerje. Starješine bosanskih krstjana kažu:

Obećajemo pred Bogom i njegovim svetima, da ćemo se držati uredaba i naređenja svete rimske crkve koliko u životu i našem ponašanju, toliko da ćemo joj biti poslušni i živjeti po njezinim ustanovama, jamčeči za sve, koji su od naše družbe i za naše kuće, sa svim posjedima i stvarima, ako bi ubuduće slijedili krivovjersku zloću … U buduće s punim znanjem ne ćemo primati nikakva maniheja ni krivovjerca, da stanuje s nama.“ 25

Održavanje redovnih bogosluženja, vešanje raspeća, svetkovanje svih crkvenih blagdana i euharistije takođe se izričito spominju kao dužnosti – jasni pokazatelji da tadašnji Bogumili do danas nisu sledili nijedan od ovih katoličkih običaja. 26

Ransiman opisuje dalji razvoj događaja: „Kako bi svoje pokoravanje učinili obavezujućim, patareni [Bogumili] su bili prisiljeni da pošalju dvojicu svojih vodećih predstavnika s papinim legatom na ugarski kraljevski dvor, gde je sin Kulina bana bio držan kao talac. Tamo, na kraljevom ostrvu u Budimpešti, pred kraljem i nadbiskupom Kaloče i drugim uglednim klericima, uticajni Bogumili zakleli su se da će ostati verni svojoj pokornosti – a Kulin banov sin prihvatio je obavezu da će njegov otac platiti 1000 srebrnih maraka kao kaznu ako se Bilinopoljski sporazum ikada prekrši.“ 27

Nedelotvorne katoličke intrige u Bosni

Odluka IV lateranskog sabora kojeg je sazvao Inoćentije III 1215. godine pokazuje mnoge paralele s padom Kulina bana: „Ali svetovne vlasti, koje god službe obavljale, treba opomenuti, podstaknuti i, ako je potrebno, prisiliti, ako se inače smatraju vernicima i žele da ih takvima smatraju, treba da javno polože zakletvu u odbranu vere; u njoj treba da se obavežu da će pošteno i najbolje što mogu ukloniti sve jeretike koje je imenovala Crkva iz područja pod njihovom nadležnošću … 

Ali ako svetovni gospodar ne uspe da očisti svoju zemlju od ove odvratne jeresi, uprkos zahtevu i upozorenju Crkve, biće … ekskomuniciran. Odbije li se popraviti u roku od godinu dana, treba slučaj prijaviti papi kako bi on oslobodio vazale od vernosti njemu i ostavio njegovu zemlju katolicima u posed. Nakon proterivanja jeretika, ovima treba dopustiti da ga zaposednu bez ikakvih prigovora i čuvaju ga u čistoći svoje vere …“ 28

Kao i protiv Kulina bana, papa je krenuo u akciju i protiv Danijela, bosanskog katoličkog biskupa – jer je i on postao „otpadnik“. U Kreševu, zapadno od Sarajeva, jeretici su čak uništili katedralu, ostavljajući biskupiju nenaseljenom više od 35 godina. 29

„Ivan de Kazamaris se nadao da će nakon papinske pobede slediti reorganizacija bosanske crkve. Jedina biskupija koja je postojala u to vreme bila je – kako je Ivan napisao papi – beživotna. Predložio je da se izgrade još tri ili četiri biskupije i napune dobrim Latinima. Ali njegove preporuke nisu sprovedene, očito zbog mađarskog otpora. Slaba Bosna sa slabom crkvom činila se mnogo privlačnijom kralju Emeriku i kaločkom nadbiskupu.“ 30

Spomen ploča Kulina bana u parku Zenica

No uprkos Bilinom polju „broj Bogumila u vlastelinstvima Kulina bana nije se smanjivao. On sam je umro 1204. godine. Njegov sin i naslednik, Stefan, čini se da je osobno bio dobar katolik, ali preduzimao je malo ili gotovo ništa u progonu svojih jeretičkih podanika. Bez sumnje je očekivao da će ga to koštati prestola. Međutim, ni papa – zauzet jeresima bliskim domovini [uključujući Katare] – ni ugarski kralj, Emerikov naslednik Andreas II – suočen s neposlušnim plemstvom koje je pokušalo da ograniči njegovu moć – nisu bili u stanju sprovesti Bilinopoljski sporazum protiv Stefana.

Osim toga, ugarski trijumf u Bosni izazvao je reakciju u Humskoj zemlji. Tamo je iz povesti nestao mađarski princ Andreas. Od 1218. godine Humski presto je čvrsto u rukama ’jeretičkog’ magnata po imenu Petar.

Godine 1221. papa Honorije III je poslao svog kapelana Akontija da istraži bosanske poslove. Akontijusov izveštaj nije bio ohrabrujući. Jeres je neobuzdano cvetala; i bez obzira na odrešenim rukama, koje mu je Honorije dao i pismima koja je pisao mađarskim vlastima, Akontijus nije mogao ništa postići. Uzalud je propovedao tri godine, pokušavajući da organizuje krstaški rat. Ali kralj Andrija II nije mu mogao pomoći.

Jedinu podršku dao mu je kaločki nadbiskup Ugolin, koji je 1225. godine pristao da finansira krstaški rat u zamenu da se Bosna i susedne pokrajine Usora i Soli stave pod njegovu crkvenu jurisdikciju. Papa se saglasio a nadbiskup je tražio vođu. U to vreme u Ugarskoj je bio osiromašeni vizantski princ – Ivan Angelus, sin cara Izaka Angelusa i sestre kralja Andrije, Margarete.

Trebalo je da vodi krstaški rat i od nadbiskupa je unapred dobio 200 srebrnih maraka. Ali zajedno s novcem, Ivan Angelus je nestao iz povesti, uprkos ljutitom pismu pape. Nakon ovog fijaska, plan je napušten.“ 31

Godine 1227. umro je papa Honorije III „ne uspjevši ni toliko da akciju, u koju je ušao s takom borbenim raspoloženjem, prenese s područja prazne rječitosti na polje praktičnog djelovanja.“ 32

U razdoblju koje je usledilo, Bogumilstvo u Bosni doživljava uzlet. Zemlja Kulina bana sve je više postajala utočište proganjanih bogotražitelja iz cele Evrope, koje je katolička inkvizicija u Francuskoj i Italiji, na primer, proganjala i sve brutalnije istrebljivala. „Od Kulina bana i dobrih dana – od Kulina bana i boljih dana“, tako ovaj početak cvetanja slobodnog hršićanstva i danas odzvanja u narodnom jeziku Bosne.

Međutim, u početku je Rimska crkva pod papom Grgurom IX još jednom vrlo agresivno postupila protiv bosanskih hrišćana – sve do višegodišnje kampanje istrebljenja pod verskom maskom krsta.

Quellen / vrela / viri / izvori:

  1. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina – Svezak II, Ziral, Chicago, 1979 - s. 148
  2. vidi Mandić - s. 110 sl.
  3. Mandić - s. 146
  4. Prevod iz: Steven Runciman, The Medieval Manichee, Cambridge University, Cambridge, 1982 - s. 101
  5. Prevod iz: Frank Kämpfer, Kulin, u: Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas. Bd. 2, München 1976 - s. 524-525 - via biolex.ios-regensburg.de
  6. Ante Babić, Roblje, u: Prilozi za historiju BiH I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, ANUBiH, pos izd. knjiga LXXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 17, Sarajevo 1987 - s. 70
  7. Prevod iz: Kämpfer
  8. Prevod iz: Runciman - s. 101
  9. Prevod iz: Runciman - s. 102 sl.
  10. Prevod iz: Fine - s. 43 sl.
  11. vidi John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans, University of Michigan Press, 2009 - s. 43 sl.
  12. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povjesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003 - s. 71
  13. vidi Gábor Barabás, Heretics, Pirates and Legates. The Bosnian Heresy, the Hungarian Kingdom, and the Popes in the Early 13th Century, u: Specimina Nova Pars Prima Sectio Mediaevalis IX., Pécs, 2017 - s. 40
  14. Prevod iz: Fine - s. 43 sl.
  15. Prevod iz: Kämpfer - s. 524-525
  16. Šanjek - s. 73
  17. Šanjek - s. 75 sl.
  18. vidi Runciman - s. 103
  19. Prevod iz: Barabás - s. 42
  20. vidi Fine - s. 47 sl.
  21. Prevod iz: Runciman - s. 104
  22. Prevod iz: Runciman - s. 104
  23. Mandić - s. 95
  24. vidi Mandić - s. 110 sl.
  25. Mandić - s. 96 sl.
  26. vidi Šanjek - s. 59 sl.
  27. Prevod iz: Runciman - s. 105
  28. Prevod iz: J. R. Grigulevič, Ketzer - Hexen - Inquisitoren, Ahriman, 1995 - s. 91 sl.
  29. vidi Runciman - S. 103
  30. Prevod iz: Runciman - s. 105
  31. Prevod iz: Runciman - s. 105 sl.
  32. Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975 - s. 184

Bildquellen / vrela slika / viri slik / izvori slika:

  • Kulin ban, prvi istorijski priznat vladar Bosne: © bogumili.rs
  • Širenje bosanskog kraljevstva od 12. do 14. veka, s Humom – „Humskom zemljom“ – u sredini i susednom Zetskom kneževinom dole desno: lokalizirana verzija od Optimus Pryme, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Vukan Nemanjić, brat drugog srpskog kralja Stefana: Mladifilozof, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Srednjovekovno selo Vranduk u blizini Zenice na obali reke Bosne, nedaleko od Bilinog polja: Assetta, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
  • Spomen ploča Kulina bana u parku Zenica: © bogumili.hr
Kazalo
Sebastian Hoblaj